Tijekom posljednjih nekoliko godina svjedočimo padu razine projektiranja interijera u Hrvatskoj koji sve više postaju žanrovski generički i trendovski. Takva je situacija u prvom redu znak općeg pada urbane kulture, ali i svojevrsnog povlačenja arhitekata iz tog područja koji u Hrvatskoj ima vrijednu modernu tradiciju: od socijalističkog modernizma pedesetih i šezdesetih, preko radikalnih ili eklektičkih radova sedamdesetih, do formiranja autentičnoga interijerskog pokreta u Zagrebu, što svoj uspon doživljava sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Upravo to razdoblje obilježava usmjeravanje arhitektonske kreativnosti na manje mjerilo, a pažnja se posvećuje kontroliranom radu plemenitim materijalima, razradi detalja te sinergiji projektantske i zanatske vještine. U najboljim primjerima istaknutih protagonista interijerske kulture, do izražaja dolazi senzibilitet za interpretaciju urbanih rituala i nastojanje da se formiraju skladni ambijenti u duhu predodžbe o kvaliteti života bliskoj srednjoeuropskoj urbanoj kulturi, koja je danas već ponešto zaboravljen pojam. U prijelazu od osamdesetih prema devedesetima, arhitektonska disciplina u Hrvatskoj održala se upravo u istraživanju interijera pokazujući da je to itekako važna tema, ne samo u oblikovnom nego i u prostornom smislu. Značaj toga afirmativnog postmodernog senzibiliteta jest dovođenje subjekta (građana, a ne „korisnika“) u fokus interesa, jer se projektantski napor usmjerava prema haptičkim, osjetilnim svojstvima arhitekture, kako u prostornom tako i u materijalnom smislu, dok se prostor artikulira kao niz međusobno povezanih mikrosituacija, kao koreografija događaja.
Od dvijetisućitih naovamo, tek se sporadično susrećemo s odista kvalitetnim interijerskim radovima. Bocca Marai autorskog studija Arhitektri nastavlja se na tradiciju kultiviranja arhitektoničnosti interijera, pri čemu je zadatak bio i osjetljiv i poticajan jer je riječ o intervenciji u lijepu modernističku zgradu bivšega Državnog osiguravajućeg zavoda koju su projektirali Marijan Haberle i Miroslav Kos (1961. – 1962.). Zatečena prostorna dispozicija zadržana je, posluživši kao osnova za razvoj projekta.